Topljenje niskokvalitetnih ferolegura pomoću lonaca počelo je oko 1860. godine. Kasnije je topljenje feromangana i ferosilicijuma sa sadržajem manje od 12% silicijuma razvijeno u visokim pećima. Između 1890. i 1910. u Francuskoj je počela proizvodnja ferolegura pomoću električnih lučnih peći. H. Moissan je provodio sistematske eksperimente na elementima koji se teško{8}}smanjuju- koristeći elektrolučne peći, a PLTH Roult ga je primijenio u industrijskoj proizvodnji. U to vrijeme, koks i drveni ugalj korišteni su kao redukcioni agensi za smanjenje relevantnih ruda, a proizvodi su uglavnom bili-ugljični.
Nakon 1920. godine, kako bi se zadovoljile potrebe razvoja-kvalitetne čelika i nehrđajućeg čelika, započela je nova faza proizvodnje nisko{2}}ugljičnih ferolegura. S jedne strane, na osnovu aluminotermnog procesa koji je predložio K. Goldschmidt 1898. godine, razvijeno je topljenje nekih-ferolegura i čistih metala pomoću aluminotermnog procesa; s druge strane, razvijena je metoda rafiniranja desilikacijom za oksidaciju legura koje sadrže silicijum- u električnoj peći. Zbog visokih troškova proizvodnje aluminotermnog procesa, metoda rafiniranja desilikacijom je bila šire korištena. Čak i danas, srednje{10}}ugljični, nisko-ugljični i ultra-niskougljični-ferohrom, srednji-ugljični i nisko-ugljični feromangan i metalni mangan se uglavnom rafiniraju ovom metodom. Metoda vrućeg{17}}miješanja za rafiniranje ferohroma uključuje miješanje tekuće rude i taline kreča sa silicijum{18}}kromnom legurom kroz vruće miješanje kako bi se ubrzala reakcija; ovo je daljnji razvoj metode rafiniranja desilikacijom. Osim toga, elektroliza se koristi za proizvodnju čistih legirajućih aditiva (kao što je metalni mangan), a vakuumska dekarbonizacija se koristi za proizvodnju ultra-nisko-ugljičnog ferohroma sa ekstremno niskim sadržajem ugljika. Posljednjih godina razvijene su i metode za rafinaciju ferohroma i feromangana puhanjem čistim kisikom.
